Eulogy for Mr. John Puhalo/ Oda gospodinu Ivici Puhalu

(Croatian translation to follow)

After couple of years of persistent trying, the doors suddenly opened and our family of two received an invite and visa to travel to Canada. We arrived to Toronto at the very end of 1993 staying initially with my late aunt who was unexpectedly widowed and struggling to negotiate new pathway her life had given her.
My English was limited. On my application I said I was fluent but I lied. I have a good memory so I simply memorized large chunks of anticipated interview responses without understanding  the grammatical or linguistic arrangements used. I cheated, but I was let in. So far we experienced no regrets on either part.

In Croatia I was employed as a librarian and teacher of Croatian language and literature in a couple of schools in Rijeka. I was without skills other than some knowledge of art, language, literature, and writing. My aunt wanted to help and suggested a group of people I could join, who were correcting mistakes in the print out of the book of Croatian businesses in Ontario, in hopes that my English would improve . This is precisely how I met Mr. John Puhalo, possibly the second Croatian –Canadian I’ve come across in my life.

He was slim, active and optimistic, and because of his love of books and literature I felt as if I was at home. Our conversation evolved around things that me and my husband (also teacher and tutor) did back home, our plans for the future, his love of tennis and desire to have a place that will become a cultural centre. He believed that language, literature and culture are crucial for strengthening immigrant identity and hoped he will be able to help and contribute if an opportunity will present itself. This is exactly what happened in the year 2000 when the Mississauga Public Library discontinued Croatian language stack (lack of readership) and Mr. Puhalo took upon himself to find them a new home (more).

Years passed and my aunt passed away too, and we moved to the opposite side of the city. I ran a business, had a child, bought a house and eventually went back to school to complete my long delayed Master’s in Information and Library sciences. We kept in touch here and there: customary Christmas cards & telephone calls every 6 months, shared stories about friends who moved away. In 2001 he asked me to help him with the library but it took 8 long years for me to make a move. Somehow, during my studies I became deeply interested in community librarianship and efforts made by ordinary citizens and volunteers vs. institutionalized effort so I approached him to see if I can help and volunteer in professional capacity.

board2009Initially, I was connected to Diana Alpeza, Anela Nikic, Ruzica Vujcic, Vera Rozman, Biserka Butkovic and Marina Cotic –  all sitting on the current Library Board already. As a librarian I saw the issues: a need for a functional website, branding, expanding the library’s mission and vision statements, defining collection goals, building a proper online catalogue and organizing and “weeding”, with a tough decision about excluding from the shelves works no longer fit for use. Mr. Puhalo, present at each of our meetings, was still envisioning better library: big fundraisers, events and book promotions, movie tours of Croatian directors. I accepted secretary position in 2010, and after two years and some successes, one of the largest been connecting the library catalogue with the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb that allowed for online access, we stepped down for the new Board in 2012 (CCLCS AGM 2012).

There are many problems still persisting in the library, some of them identical to the issues we experienced in 2010: library is available for three months annually because it is inside a park. To ensure snow removal is available in all winter months would cost a fortune. Also, books are definitely not as popular as they used to be and young readership is not as fluent as it could be. The budget for buying new titles and translations is largely limited. Current Board is doing the best they can with very limited resources and shrinking audiences. However, Puhalo was and still is on our minds whenever we talk about our Croatian library. His challenge was to find the housing for the culture and language; our challenge now is to lead  people back to culture and language.

I was notified today that Mr. Puhalo passed away and his funeral will be held on Monday. I feel sad, even more because Mrs. Puhalo, Angela, will need to meet with challenges and adjustments resulting from this change. As I was thinking today his legacy established in Ontario I realized that there are two things that could be done to ensure we will honour him properly:

  1. At the institutional level, the CCLCS or Croatian Canadian Library and Cultural Society could be renamed as John Puhalo Cultural Society/ Kulturno društvo Ivica Puhalo . In my view it would be a just decision given the work and years of effort he invested in forming and maintaining the institution.
  2. At the level of language, we should make every possible effort to maximize the active usage of written Croatian language and strive to provide, whenever is possible, bilingual, English and Croatian entries across all of our written documents and social media platforms – websites, Facebook or Twitter pages. What used to be library as a place of physical gathering and exchanging cultural ideas while maintaining linguistic identities has been transformed into on-line communities that have similar challenges, responsibilities and opportunities as traditional libraries. The bilingual language approach becomes supremely important in case of institutions representing Croatian culture internationally, thus having an additional layer of responsibility in popularizing language as a foundation of culture.

We are going to miss you Mr. Puhalo and it is going to be exceptionally tough to find a replacement. But, maybe we do not need one.

Thank you. Rest in peace.


Nakon nekoliko godina upornih pokušaja i kucanja, vrata su se iznenada otvorila i naša obitelj od dva člana je dobila poziv i vizu da otputuje u Kanadu . Stigli smo u Toronto na samom kraju 1993. boraveći u početku sa mojom pokojnom tetom koja je neočekivano postala udovica trudeći se prihvatiti novi životni put koji joj je ponuđen.

Moj engleski je bio limitiran. Na svojoj sam aplikaciji prikazala da sam fluentna medutim to je bila laž. Imam dobru memoriju – jednostavno sam zapamtila velike dijelove odgovora na intervjuu kojeg smo očekivali bez stvarnog razumijevanja gramatičke ili lingustičke organizacije korištenih riječi. Varala sam ali sam puštena da uđem. Do sada niti jedna strana nije zbog toga zažalila.

U Hrvatskoj sam bila zaposlena kao knjižničar i učitelj hrvatskog jezika i književnosti u dvije škole u Rijeci. Bila sam bez ikakvih vještina osim znanja o umjetnosti, jeziku, književosti, čitanju i pisanju. Moja nam je teta željela pomoći i sugerirala je grupu ljudi kojoj se možemo pridružiti ispravljati pogreške u štampanoj knjizi hrvatskih poduzeća u Ontariju nadajući se da će se moj engleski poboljšati. Upravo sam tako upoznala gospodina Ivicu Puhala, vjerojatno drugog hrvatskog Kanađanina iz Toronta koji se pojavio u mom životu.

Bio je vitak, aktivan optimističan i zahvaljujući njegovoj ljubavi prema knjigama i literaturi osjećala sam se kao kod kuće. Naša se konverzacija kretala oko stvari koje smo ja i moj suprug (isto učitelj i instruktor) radili kod kuće, naših planova za budućnost, njegove ljubavi prema tenisu i želji da ima mjesto koje će postati kulturni centar. Vjerovao je da su jezik, literature i kultura kritične u ojačavanju identiteta immigranata i nadao se da će biti sposoban da doprinese ako bude bilo prilike.

Upravo se to i desilo 2000. godine kada je the Mississauga Public Library diskontinuirala hrvatske knjige (manjak čitateljstva) i kada je gospodin Puhalo preuzeo na sebe odgovornost da im osigura novi dom (više).

Godine su prošle i moja je teta također preminula, a mi smo se preselili u suprotni dio grada. Vodila sam posao, imala dijete, kupili smo kuću i naposlijetku sam otišla u školu da završim moj dugo odgađani magisterij u iniformacijskim znanostima i bilbiotekarstvu. Ostali smo u kontaktu: uobičajene Božićne čestitke i telefonski pozivi svakih 6 mjeseci, podijeljene priče o prijateljima koji su se odselili. 2001. Pitao me je da li bih mu mogla pomoći oko knjižnice ali mi je uzelo 8 godiina da nešto oko toga poduzmem. Tijekom mojih studija sam postala veoma zainteresirana za društveno bibliotekarstvo i napore uložene od običnih građana i volontera umjesto institucionaliziranih napora tako da sam mu pristupila da vidim ako mogu pomoći i volontirati u profesionalnom kapacitetu.

U početku, povezali su me sa Dianom Alpeza, Anelom Nikić, Ružicom Vujčić ,Verom Rožman, Biserkom Butković i Marinom Cotić, koje su bile u postojećem odboru. Kao bibliotekar vidjela sam probleme: potrebu za funkcionalnom web-stranicom, razvijanje branda, proširenje misije i vizije, definiranje ciljeva kolekcije, izgradnju odgovarajućeg “online” kataloga i organiziranje “čisćenja” što znači napraviti odluke sto treba isključiti sa polica jer više nije pogodno za upotrebu. Gospodin Puhalo, prisutan na svakom od naših sastanaka, još uvijek je planirao bolju knjižnicu: veliki “fundraiser”, događaje i promocije knjiga, turneje filmova hrvatskih režisera.

Poziciju sekretara prihvatila sam 2010-te i nakon dvije godine i nekoliko uspjeha, jedan od najvećih je bio povezivanja kataloga knjiznice sa katalogom Fakulteta humanistickih i društvenih znanosti u Zagrebu koji nam je omogućio online pristup, prepustili smo knjižnicu novom pravnom odboru in 2012 (CCLCS AGM 2012).

Postoje mnogi problemi, još uvijek prisutni u knjižnici, neki od njih identični problemima koje smo imali 2010: knjižnica je dostupna samo tri mjeseca obzirom da se nalazi unutar parka. Osigurati čišćenje snijega tijekom čitave zime bi koštalo čitavo bogatstvo. Također, knjige defintivno nisu popularne koliko su prije bile. Nadalje, mlađe čitateljstvo nije fluetno u jeziku koliko bi moglo bit . Fond za kupovanje novih naslova ili prijevoda je veoma limitiran.
Postojeći upravni odbor čini najbolje sto može sa limitiranim izvorima i smanjenom publikom.

Bilo kako bilo, Puhalo je bio i jos uvijek jest u našim mislima kada god govorimo o našoj hrvatskoj knjižnici. Njegov je izazov bio da nađe dom za jezik i kulturu, naš je izazov sada dovesti ljude nazad kulturi i jeziku.

Danas sam obaviještena da je gospodin Puhalo preminuo i da će se sprovod održati u ponedjeljak. Rastužilo me da će se gospođa Puhalo, Angela, morati nositi za izazovima i prilagodbama koje su rezultat ovih promjena. Kako sam danas razmišljala o njemu i o naslijeđu koje nam je ostavio u Ontariju shvatila sam da postoje dvije stvari koje se mogu učiniti da bi se osiguralo da mu damo odgovarajuće priznanje:

  1. Na nivou organizacije, CCLCS ili Hrvatsko- Kanadska knjižnica i kulturno društvo bi moglo bi biti preimenovano u John Puhalo Cultural Society/ Kulturno društvo Ivica Puhalo. Moje je mišljenje da bi to bila razborita odluka obzirom na rad i godine napora koje je uložio u kreiranje i održavanje ove institucije.
  2. Na nivou jezika, moramo uložiti svaki mogući napor da povećamo aktivnu upotrebu pisanog hrvatskog jezika trudeći se osigurati, kada god je to moguće, dvojezične, engleske i hrvatske unosnice na svim pisanim doumentima i svim društvenim mrežama – web stranicama, Facebook ili Twitter stranicama. Ono što je nekada bila knjižnica kao mjesto fizičkog okupljanja, razmjenjivanja kulturnih ideja i održavanja lingusitičkih identiteta sada je transformirano u on-line zajednice koja imaju slične izazove, odgovornosti i mogućnosti tradicionalnih knjižnica. Dvojezični pristup postaje od osobitog značaja ako su u pitanju institucije koje predstavljaju hrvatsku kuturu interancionalno i koje stoga imaju dodatnu odgovornost u popularizaciji jezik kao osnove kulture.
John Ivica Puhalo

Gospodine Puhalo, nedostajat ćete nam i bit će izuzetno teško pronaći vam zamjenu. Premda, možda nam i nije potrebna.

Hvala vam. Počivali u miru.

Advertisements